📖 Adem, a.s.

Početak ljudske priče

Davno, mnogo prije nego što su postojali gradovi, sela i putevi, prije nego što su ljudi gradili kuće i obrađivali zemlju, na svijetu nije bilo nijednog čovjeka. Postojala su nebesa sa zvijezdama, Sunce koje je donosilo svjetlost i toplinu, i Mjesec koji je noću blago osvjetljavao Zemlju. Postojale su rijeke koje su tekle kroz doline, visoke planine čiji su vrhovi dodirivali oblake i šume pune životinja.

Svijet je bio lijep i prostran, ali još nije imao čovjeka.

U tom vremenu Allah je obavijestio meleke da će stvoriti novo stvorenje koje će živjeti na Zemlji. To stvorenje neće biti poput životinja koje samo slijede svoje nagone. Ono će moći razmišljati, učiti, birati između dobra i zla i spoznavati svoga Gospodara.

Meleki su pitali za mudrost tog stvaranja, jer su znali da će čovjek imati slobodu izbora i da može činiti i dobro i zlo. Ali Allah je znao ono što oni nisu znali.

U Allahovoj mudrosti već je bila zapisana velika ljudska priča.

Tada je Allah odlučio stvoriti prvog čovjeka.

Uzeo je zemlju sa različitih mjesta na Zemlji. Neka je bila tamna, neka svijetla, neka crvena, neka žuta. Neka je bila tvrda, neka mekana. Od te zemlje oblikovao je ljudsko tijelo.

Tako je stvoren Adem.

Njegovo tijelo je bilo oblikovano, ali još nije imalo života. Kada je Allah udahnuo život u njega, Adem je otvorio oči i prvi put pogledao svijet oko sebe. Bio je prvi čovjek koji je hodao Zemljom.

Znanje koje je Allah dao čovjeku

Allah je Ademu dao posebnu blagodat koju druga stvorenja nisu imala na isti način. Naučio ga je imenima stvari, naučio ga je kako da razumije svijet oko sebe.

To nije bilo samo pamćenje riječi. To je bilo znanje, razumijevanje i sposobnost da čovjek uči, povezuje, pamti i prenosi dalje.

Zatim je Allah pokazao melekima to znanje. Meleki su pred Allahom ponizno priznali da znaju samo ono čemu ih je On naučio. Tako je postalo jasno koliko je čovjek počašćen znanjem.

U tome je bila jedna od velikih mudrosti njegovog stvaranja. Čovjek nije stvoren samo da živi, jede i prolazi kroz dane. Stvoren je da uči, da razmišlja i da spoznaje istinu.

Kada je Allah naredio melekima da učine sedždu Ademu, oni su odmah poslušali. To nije bila sedžda obožavanja Ademu, nego sedžda pokornosti Allahovoj naredbi i priznanja časti koju je Allah dao čovjeku.

Svi meleki su učinili sedždu.

Svi osim jednog.

Među prisutnima bio je i Iblis. On nije bio melek, nego džin, ali je dugo bio među pobožnim stvorenjima. U njegovom srcu, međutim, nije bilo poniznosti kakva je potrebna onome ko istinski sluša svoga Gospodara. Kada je došla Allahova naredba, njegova oholost je izbila na površinu.

Iblisova zavist

Iblis nije želio da se pokori. Mislio je da je bolji od Adema i da ne treba izvršiti Allahovu naredbu. Tako je neposlušnošću, zavišću i ohološću izgubio čast koju je imao.

Od tada je postao šejtan, otvoreni neprijatelj čovjeka.

Od trenutka kada je odbio Allahovu naredbu, Iblis više nije gledao na čovjeka mirno. U njegovom srcu se nastanila mržnja. Nije mogao podnijeti što je Allah Adema počastio znanjem, stvaranjem i položajem.

Umjesto da prizna svoju grešku i pokaje se, on je izabrao tvrdoglavost. Umjesto da traži oprost, odlučio je da pokušava zavoditi ljude.

To je jedna od prvih velikih pouka ljudske priče: čovjeka ne ruši uvijek neznanje. Često ga ruši oholost. Onaj ko je ohol ne želi priznati istinu, čak ni kada mu je jasna.

Iblis je znao da je Allah Gospodar, ali ga je oholost odvela u propast.

Allah je upozorio čovjeka da je šejtan njegov neprijatelj. To neprijateljstvo nije kratko i prolazno. Ono traje od prvog čovjeka pa do posljednjih dana ovoga svijeta.

Šejtan ne dolazi čovjeku uvijek otvoreno. Ponekad dolazi kroz šapat, ponekad kroz uljepšanu laž, ponekad kroz misao koja izgleda bezazleno. On ne vodi čovjeka uvijek naglo u veliko zlo; često ga prema njemu vodi polako.

Zato je već na samom početku ljudske povijesti Allah pokazao ljudima odakle dolazi zlo, kako počinje obmana i zašto čovjek mora biti oprezan.

Adem i Havva u Džennetu

Allah je Ademu stvorio i družbenicu, Havvu. Uz nju je Adem našao smiraj i bliskost. Tako je počela prva ljudska porodica.

Allah je odredio da njih dvoje žive u Džennetu, u obilju i ljepoti kakvu čovjek na Zemlji ne može u potpunosti zamisliti.

U Džennetu nije bilo gladi, napora ni umora. Nije bilo tuge ni straha kakav ljudi poznaju na Zemlji. Adem i Havva su uživali u Allahovim blagodatima. Mogli su jesti od džennetskih plodova i živjeti u širini i rahatluku.

Samo jedna zabrana bila im je data: da se ne približavaju jednom drvetu.

Ta zabrana nije bila teška. U Džennetu je bilo mnogo onoga što je dozvoljeno. Ali upravo oko onoga što je zabranjeno počela je šejtanova spletka.

On im nije prišao govoreći otvoreno da prekrše Allahovu naredbu. Takva obmana ne bi bila prihvaćena. Prišao im je varljivo, uljepšavajući zabranjeno i pokazujući ga kao nešto dobro.

To je put kojim šejtan najčešće zavodi čovjeka. On ne pokaže otrov kao otrov, nego ga prikrije i ukrasi. Ne predstavi grijeh kao ružnoću, nego kao korist, slast ili dobitak.

Tako je bilo i na početku.

Greška i pokajanje

Adem i Havva su na kraju pogriješili. Prišli su onome od čega su bili upozoreni da se čuvaju. I čim su pogriješili, osjetili su težinu svoje greške.

To nije bio pad čovjeka koji se raduje grijehu. To je bio trenutak u kojem je čovjek shvatio koliko mu treba Allahova milost.

Adem i Havva nisu tvrdoglavo ustrajali u pogrešnom. Nisu se pravdali oholo. Nisu rekli da greška nije važna. Njihova srca su se vratila Allahu i iskreno su zatražili oprost.

Allah je Milostiv i On prima pokajanje onih koji Mu se iskreno vrate.

Nakon tog događaja Allah je odredio da Adem i Havva siđu na Zemlju. Tako je Zemlja postala novo mjesto ljudskog života.

To više nije bio život džennetskog rahatluka, nego život rada, truda, borbe, iskušenja i izbora.

Na Zemlji čovjek mora tražiti hranu, mora sijati i ubirati, mora podizati porodicu i graditi život. Na Zemlji postoje umor i napor, ali postoje i prilike za dobro, za pokajanje, za učenje i za približavanje Allahu.

Čovjek je upravo na Zemlji dobio priliku da pokaže ko je, šta bira i čemu teži.

Početak života na Zemlji

Adem sada više nije bio samo prvi čovjek. Bio je i prvi učitelj ljudima. Bio je prvi koji je svojoj djeci prenosio istinu o Allahu, prvi koji ih je učio da se čuvaju šejtanovih zamki i prvi koji ih je upućivao na dobro.

Njegova djeca su rasla, a s njima i čovječanstvo. Ljudi su se počeli širiti po Zemlji. Nastajale su porodice i prve ljudske zajednice. Tako je započela duga povijest svih naroda.

Svi jezici, sve boje kože, svi krajevi svijeta i svi ljudi vode porijeklo od Adema i Havve.

Zato čovjek ne bi smio zaboraviti da, koliko god se ljudi razlikovali, svi imaju isto porijeklo. Niko nema pravo da se uzdiže nad drugima ohološću, jer je oholost već jednom odvela jedno stvorenje u propast.

Priča o Ademu, a.s., nije samo priča o davnom početku. Ona je priča o svakom čovjeku. U njoj se vidi zašto je znanje velika blagodat, zašto je oholost opasna i zašto je pokajanje put spasa.

Adem je naučio čovječanstvo da greška ne znači kraj ako poslije nje dođe iskreno kajanje.

Zato priča o Ademu, a.s., nije samo kazivanje o prvom čovjeku. To je i kazivanje o početku ljudskog srca: o njegovoj slabosti, njegovoj nadi i njegovom povratku Allahu.