📖 Priče o Allahovim poslanicima

Mladić kojeg niko nije očekivao

U vremenu nakon Musaa, alejhi-s-selam, među narodom Israila živio je mladić po imenu Davud. Nije bio poznat kao ratnik, niti kao vladar, niti kao neko pred kim se ljudi sklanjaju s puta. Bio je jednostavan, skroman i tih. Čuvao je stado, živio mirno i nije izgledao kao čovjek o kojem će se jednog dana pričati kroz mnoga pokoljenja.

Ali Allah često uzdigne upravo onoga koga ljudi ne primjećuju. Dok ljudi gledaju snagu tijela, oružje i bogatstvo, Allah gleda srce. A u Davudovom srcu bila je vjera, hrabrost i čistoća.

U to vrijeme narod Israila nalazio se u velikom iskušenju. Imao je neprijatelja koji je bio snažan, dobro naoružan i pun samopouzdanja. Na čelu te vojske stajao je Džalut, ratnik kojeg su se svi bojali. Sam njegov izgled unosio je strah među ljude. Govorilo se o njegovoj snazi, o njegovoj opremi i o njegovim pobjedama. Kada bi se pojavio na bojnom polju, srca mnogih bi se stisnula.

Vojske su stale jedna nasuprot drugoj. Ljudi su znali da će doći trenutak kada će neko morati istupiti. Džalut je izašao pred sve i izazvao protivnika. Nudio je borbu, ali je zapravo širio strah. Mnogi su ga gledali, ali se niko nije usuđivao prići. Pred njima je stajao gorostas, a oni su u sebi mjerili vlastitu slabost.

Tada je iz redova istupio Davud.

Bio je mlad. Nije imao oklop kakav su nosili poznati ratnici. Nije imao mač koji blista na suncu. Imao je samo jednostavnu praćku i srce puno povjerenja u Allaha.

Susret s Džalutom

Kada su ljudi vidjeli da mladić izlazi pred Džaluta, mnogi su bili začuđeni. Nekima se činilo da ide u sigurnu smrt. Džalut ga je pogledao s podsmijehom. Pred njim nije stajao slavni junak, nego mlad čovjek bez teškog naoružanja. U njegovim očima to nije bio protivnik, nego neko koga će lahko savladati.

Ali Davud nije gledao Džaluta onako kako su ga gledali drugi. Nije mjerio njegovu visinu niti snagu njegovih ruku. Nije se pitao koliko je njegov neprijatelj veći od njega. On se pitao samo jedno: ko pomaže onome ko vjeruje Allahu?

Uzeo je kamen, stavio ga u praćku i pripremio se. Taj trenutak bio je veći od samog boja. To je bio trenutak u kojem se sudarila ljudska oholost s vjerom skromnog roba. Džalut je imao silu koja se vidi. Davud je imao snagu koja dolazi od Allaha.

Kada je bacio kamen, on je pogodio Džaluta. Ratnik koji je svima izgledao nepobjediv pao je na zemlju. Ljudi su gledali u čudu. Ono što nisu mogli zamisliti dogodilo se pred njihovim očima. Mladi pastir srušio je najstrašnijeg neprijatelja.

Taj događaj nije bio samo vojna pobjeda. Bio je lekcija. Pokazao je da veličina nije uvijek na strani onoga ko izgleda moćniji. Pokazao je i da čovjek koji se osloni na Allaha može postići ono što drugima izgleda nemoguće.

Tog dana ime Davud više nije bilo ime nepoznatog mladića. Postalo je ime čovjeka o kojem će se govoriti s poštovanjem.

Od mladića do vladara

Nakon te velike pobjede ljudi su drugačije gledali na Davuda. Više nije bio samo mladić koji čuva stado. Vidjeli su u njemu hrabrost, smirenost i posebnu Allahovu pomoć. Ali ono što je bilo još važnije jeste da ga ta pobjeda nije učinila oholim.

Mnogi ljudi, kada uspiju u nečemu velikom, počnu misliti da su sami zaslužni za sve. Počnu gledati druge s visine. Davud nije bio takav. Znao je da pobjeda dolazi samo Allahovom voljom. Zato je ostao skroman.

Allah mu je poslije dao veliku čast. Učinio ga je kraljem i poslanikom. To je bio spoj dvije velike odgovornosti. Nije dovoljno biti samo vladar koji upravlja ljudima. Mnogo je teže biti vladar koji se boji Allaha i zna da će pred Njim odgovarati za svaku presudu, svaku odluku i svaku nepravdu koju nije spriječio.

Davud je vladao drugačije od onih koji misle da je prijestolje mjesto za pokazivanje moći. Za njega je vlast bila emanet. Znao je da kralj ne smije služiti samome sebi, nego istini i pravdi. Ljudi su mu dolazili jer su u njemu vidjeli sigurnost. Nisu ga poštovali samo zato što je imao vlast, nego zato što su osjećali da želi pravično suditi.

Allah mu je objavio Zebur. Time je Davud dobio ne samo vlast nad ljudima nego i dužnost da ih poziva vjeri, dobru i pokornosti Allahu. U njemu su se spojili snaga vladara i srce pobožnog roba.

Glas koji je slavio Allaha

Davud, alejhi-s-selam, bio je poznat po još jednoj velikoj blagodati. Allah mu je dao izuzetno lijep glas. Kada bi učio Zebur i spominjao svoga Gospodara, ljudi bi zastajali da slušaju. U njegovom glasu nije bila samo ljepota zvuka, nego i ljepota srca koje veliča Allaha.

U predajama se spominje da su čak i ptice zastajale i pridruživale se slavljenju Allaha kada bi slušale Davuda. To pokazuje koliko je njegov ibadet bio iskren. Nije učio da ga ljudi hvale. Učio je jer je njegovo srce bilo puno zahvalnosti prema Allahu.

Koliko je samo različit od onih vladara koji žele da drugi slušaju njihove riječi zbog straha. Davuda su ljudi slušali s ljubavlju. Njegova snaga nije bila u tome da ga se boje, nego u tome da ljudi osjećaju da je blizu Allahu.

Iako je bio kralj, nije živio kao da mu sve pripada. Nije zaboravljao da je on samo Allahov rob. Provodio je mnogo vremena u ibadetu, zahvaljivao Allahu i nije dopuštao da ga vlast promijeni. To je velika stvar. Nije teško biti skroman kada čovjek nema ništa. Mnogo je teže ostati skroman kada ima vlast, ugled i poštovanje ljudi.

Pravedan sudija

Ljudi su dolazili Davudu da im presudi u njihovim sporovima. Neko bi se osjećao oštećenim, neko bi tvrdio da mu pripada ono što drugi drži, a neko bi tražio zaštitu od nepravde. Pred Davudom su svi morali biti jednaki. Nije smio gledati ko je bogatiji, jači ili ugledniji. Morao je gledati istinu.

On nije žurio s presudama. Znao je da brzina nije isto što i pravda. Čovjek nekada može brzo presuditi, a da ne čuje sve, ne razumije okolnosti ili ne vidi skrivenu stranu priče. Zato je Davud slušao pažljivo, razmišljao i tražio ispravno rješenje.

Upravo zato su ga ljudi cijenili. Znali su da pred njim nema povlaštenih. Znali su da nije čovjek kojem se istina može kupiti. To je velika blagodat za jedan narod: imati vladara koji ne prodaje pravdu ni za korist, ni za strah, ni za naklonost moćnih.

Davudova pravednost nije bila samo u velikim stvarima. Ona se pokazivala i u svakodnevnim susretima, u načinu na koji je slušao, u ozbiljnosti s kojom je nosio svoju odgovornost i u svijesti da je svaka nepravda teret pred Allahom.

Djeca iz njegove priče mogu naučiti da biti pravedan ne znači samo ne činiti zlo. To znači truditi se da se svakome dadne ono što mu pripada, čak i kada je to teško. Pravednost nekada traži da čovjek presudi protiv onoga ko mu je drag, a u korist onoga ko je slabiji. Zato je pravda jedna od najtežih, ali i najuzvišenijih osobina.

Snaga bez oholosti

Davud je bio snažan čovjek. Bio je hrabar u borbi, sposoban u vođenju naroda i odlučan kada je trebalo stati protiv nepravde. Ali njegova snaga nikada nije prerasla u oholost. To je ono što ga razlikuje od nasilnika i oholih vladara.

Čovjek može biti jak, a da bude grub. Može imati vlast, a da zaboravi Allaha. Može pobjeđivati, a da mu srce postane tvrdo. Davud nije bio takav. Bio je jak, ali je znao da je svaka snaga dar od Allaha. Bio je kralj, ali je znao da će i on jednog dana stajati pred svojim Gospodarom kao običan rob.

Zato je živio skromno. Nije dopustio da ga prijestolje promijeni. Radio je vlastitim rukama i nije se uznosio nad ljudima. U tome je velika ljepota njegove priče. Nije dovoljno reći da je bio kralj. Važnije je reći kakav je bio kralj.

On pokazuje da vjera nije samo za one koji su slabi, siromašni ili skriveni od svijeta. Vjera pripada i onome ko ima moć. Pravi vjernik nije onaj koji je dobar samo kada nema izbora. Pravi vjernik je onaj koji ostane dobar i kada ima priliku da bude nepravedan.

Davud je zato ostao primjer kako čovjek može spojiti hrabrost, vlast, ibadet i skromnost u jednom životu.

Pouka koja ostaje

Priča o Davudu, alejhi-s-selam, nije samo priča o mladiću koji je pobijedio snažnog ratnika. Nije ni samo priča o kralju koji je lijepo učio Zebur. To je priča o tome kako Allah uzdiže onoga ko vjeruje, kako daje pobjedu onome ko se osloni na Njega i kako najveću vrijednost daje srcu koje ostane ponizno.

U Davudovoj priči djeca mogu naučiti da ne treba podcjenjivati skromne ljude. Onaj ko danas izgleda neprimjetno može sutra, Allahovom voljom, učiniti veliko dobro. Mogu naučiti i to da hrabrost nije galama ni pokazivanje snage, nego smirenost srca koje vjeruje Allahu.

Mogu naučiti da lijep glas ima pravu vrijednost samo kada njime čovjek slavi svoga Gospodara. Mogu naučiti da je vlast opasna ako čovjeka udalji od skromnosti, ali plemenita ako je koristi za pravdu.

Zato je Davud, alejhi-s-selam, ostao zapamćen kao čovjek koji je pobijedio kada je bio slab, vladao kada je mogao postati ohol i ostao Allahov rob čak i kada su ga ljudi zvali kraljem.