Dječak koji nije mogao šutjeti pred laži
U zemlji Babilona živio je narod koji je pravio kipove i klanjao im se. Ti kipovi bili su od drveta, kamena i drugih materijala. Ljudi su ih ukrašavali, nosili im darove i pred njima se klanjali, kao da mogu nešto dati ili oduzeti. Među tim ljudima odrastao je dječak po imenu Ibrahim, alejhi-s-selam. Odmalena je bio drugačiji od drugih. Nije ga zadovoljavalo ono što svi govore samo zato što to govore svi. Njegovo srce je tražilo istinu.
Dok su drugi prolazili pored kipova i divili im se, Ibrahim ih je posmatrao i pitao se kako je moguće da ljudi svoje nade polažu u nešto što su sami napravili. Gledao je kako kip stoji nepomično, ne govori, ne čuje, ne brani se i ne može sebi pomoći. Što je više razmišljao, sve mu je jasnije bilo da to ne može biti gospodar svijeta.
U njegovoj kući to pitanje je bilo još teže. Njegov otac pravio je kipove i živio od toga posla. Ljudi su dolazili, kupovali ih, nosili kućama i pred njima se klanjali. Ibrahim je gledao kako se vlastitim rukama pravi nešto što će ljudi zatim zvati božanstvom. To ga je boljelo. Nije bio grub ni drzak, ali nije mogao prihvatiti laž samo zato što je stara i proširena.
Kada je porastao, počeo je opominjati svog oca i svoj narod. Govorio je da kip ne može čuti, ne može pomoći, ne može čovjeku dati život ni uzeti smrt. Govorio je da onaj ko stvara i daje opskrbu mora biti iznad svega što ljudi prave rukama. Ali kada čovjek živi dugo u zabludi, teško mu je prihvatiti istinu, čak i kada je očita.
Ibrahim, a.s., odmalena nas uči jednoj velikoj stvari: čovjek ne treba slijepo pratiti ono što rade svi drugi, nego treba tražiti istinu i razmišljati svojim srcem i razumom.
Njegov narod nije volio takva pitanja. Ljudi se najviše naljute kada neko dirne u laž na koju su navikli. Ipak, Ibrahim nije šutio. U njemu je rasla čvrsta odluka da istinu ne skriva, makar ostao sam protiv mnogih.
Kako je Ibrahim tražio svoga Gospodara
Ibrahim, alejhi-s-selam, nije bio od onih koji vjeruju bez razmišljanja. Allah mu je otvorio srce da gleda u svijet i da iz znakova stvorenja spoznaje Stvoritelja. Noću je posmatrao nebo, zvijezde i Mjesec. Danju je gledao Sunce, planine, ptice i promjene koje se stalno dešavaju. Sve je to za njega bilo kao velika knjiga iz koje je čitao pouku.
Kada bi vidio zvijezdu kako zablista, razmišljao bi o tome kako je ljudi gledaju s divljenjem. Ali onda bi zvijezda zašla. Kad bi ugledao Mjesec u punom sjaju, opet bi vidio kako kasnije nestaje. Sunce, koje ljudima izgleda veliko i moćno, na kraju dana također zađe. Ibrahim je razumio da ono što nestaje, mijenja se i podliježe redu ne može biti bog.
Tako je njegovo srce došlo do čvrstog uvjerenja: Gospodar mora biti iznad svega toga. On mora biti Onaj Koji nije stvoren, Koji ne zalazi, Koji ne nestaje i Koji svime upravlja. To je Allah, Jedini Gospodar nebesa i Zemlje.
Ibrahim nije čuvao to saznanje samo za sebe. Obratio se svome narodu i jasno im rekao da nema ništa s onim što oni Allahu ravnim smatraju. Rekao im je da svoje lice usmjerava prema Onome Koji je stvorio nebesa i Zemlju. Za njega više nije bilo povratka starim zabludama. U njegovom srcu istina je bila svjetlo koje se ne može ugasiti.
Njegov narod nije volio da ih neko poziva da razmišljaju. Lakše im je bilo držati se navike nego otvoriti oči pred istinom. Ali upravo je to bila Ibrahimova snaga: nije se bojao ostati uz istinu, iako su drugi ostajali uz zabludu.
Dan kada su kipovi pali
Došao je dan kada je narod imao svoj praznik. Ljudi su izašli iz grada da slave. Ibrahim nije pošao s njima. Ostao je iza njih i u sebi donio odluku da pokaže koliko su njihova božanstva nemoćna. Ušao je na mjesto gdje su stajali kipovi, poredani i ukrašeni, kao da su doista nešto veliko. Pred njima je bila ostavljena hrana koju su ljudi donosili.
Ibrahim je pogledao kipove i znao je da ne čuju ni ne vide. Prišao im je i počeo ih rušiti. Jednog po jednog razbijao je sjekirom, a najveći kip ostavio je čitavim. Sjekiru je okačio o njega. Time je želio da narod sam dođe do pitanja od kojeg stalno bježi: ako su to božanstva, zašto se nisu odbranila?
Kada su se ljudi vratili, zatekli su razbijene kipove i digli veliku galamu. Pitali su ko je to učinio s njihovim bogovima. Neko se sjetio da je prije toga čuo Ibrahima kako govori protiv kipova. Doveli su ga pred sebe i pred svijetom ga ispitivali.
Ibrahim im nije dao dug govor. Uputio ih je na ono što su i sami mogli vidjeti. Rekao im je da pitaju najvećeg kipa, ako kipovi doista govore. Time ih je natjerao da priznaju ono što i sami znaju: kipovi su nijemi i nemoćni. U tom trenutku narod je u sebi osjetio stid, ali se nije pokorio istini. Kada čovjek ne želi promijeniti srce, ni jasan dokaz mu nije dovoljan.
Ibrahim, a.s., nije rušio kipove samo sjekirom. Rušio ih je i istinom. Pokazao je narodu da je njihova zabluda prazna i da ono čemu se klanjaju nema nikakvu moć.
Umjesto da priznaju grešku, oni su odlučili kazniti onoga koji ih je podsjetio na istinu. Tako se često događa: kada ljudi ne žele napustiti laž, pokušaju ušutkati onoga ko govori istinu.
Vatra koja nije pekla
Vladar te zemlje, poznat po oholosti i zlu, bio je Nemrud. Njemu je smetalo što Ibrahim, alejhi-s-selam, poziva narod da vjeruje samo u Allaha. Zato je naredio da se pripremi velika vatra i da se Ibrahim u nju baci. Ljudi su skupljali drva i raspirivali plamen sve dok vatra nije postala tako velika da joj se nije moglo prići.
Mislili su da će tako ugasiti istinu. Mislili su da će plamen završiti ono što nisu mogli njihovi argumenti. Ali oni koji ratuju protiv istine uvijek zaboravljaju da iznad njihovih spletki stoji Allahova moć.
Kada je Ibrahim bačen u vatru, Allah je učinio čudo koje je ostalo kao jedna od najupečatljivijih priča u životima poslanika. Allah je naredio vatri da bude hladna i spasonosna za Ibrahima. Plamen koji je trebao da ga proguta nije mu mogao nauditi. Ljudi su očekivali pepeo, a vidjeli su čudo. Ibrahim je ostao živ i sačuvan.
Taj prizor trebao je biti dovoljan svakome ko traži istinu. Ali ni tada nisu svi povjerovali. Neki su se zadivili, neki se zbunili, a mnogi su opet izabrali svoju oholost. Tako se još jednom pokazalo da najveći problem nije nedostatak dokaza, nego srce koje ne želi istinu.
Ibrahim je iz te kušnje izašao još čvršći. Kada čovjek jednom vidi Allahovu zaštitu, njegovo oslanjanje na Gospodara postaje dublje. Ibrahim više nije pripadao toj zemlji zablude i kipova. Pred njim je bio novi put.
Napustio je dom radi Allaha
Nakon svega što se dogodilo, Ibrahim, alejhi-s-selam, napustio je svoju zemlju. Nije otišao zato što je tražio lagodan život, nego zato što je želio sačuvati vjeru i živjeti tamo gdje će moći slobodno robovati Allahu. To se zove hidžra — kada čovjek radi Allaha ostavi ono što voli, da bi sačuvao ono što je važnije od svega.
Uz Ibrahima je bila njegova supruga Sara. Kasnije je u njegov život došla i Hadžera, a Allah mu je dao sina Ismaila. To je bila velika radost za Ibrahima, jer je dugo čeznuo za potomstvom. Ali s poslanicima je tako: i kada dobiju blagodat, s njom često dođe novo iskušenje.
Allah je naredio Ibrahimu da Hadžeru i malog Ismaila odvede u pustu dolinu u kojoj nije bilo ni usjeva ni naselja. To mjesto kasnije će postati Mekka. U to vrijeme bilo je to tiho i prazno mjesto, bez rijeka i bez ljudi. Ibrahim ih je tamo ostavio sa onim što im je bilo dato i okrenuo se da pođe nazad.
Hadžera je pitala da li im je to naredio Allah. Kada je čula da jeste, njeno srce se smirilo. Znala je da Allah neće ostaviti one koji Mu se pokore. To je velika pouka ove priče: vjernik nekada ne razumije odmah Allahovu odredbu, ali se oslanja na Njegovu milost i mudrost.
Kada je nestalo vode, Hadžera je trčala između Safe i Merve tražeći spas za svoga sina. Tada je Allah dao da iz zemlje potekne izvor Zemzem. Iz tog izvora počeo je novi život u dolini. Oko vode su se kasnije ljudi počeli naseljavati. Tako je od puste doline nastalo mjesto koje će postati srce vjerničkog svijeta.
Najteže iskušenje: san o žrtvi
Vrijeme je prolazilo, a Ismail je rastao. Bio je poslušan, blag i drag svome ocu. Kada je dječak dovoljno odrastao da može hodati uz Ibrahima i pomagati mu, došlo je jedno od najvećih iskušenja u životu ovog velikog poslanika. Ibrahim je u snu vidio da treba prinijeti svoga sina kao žrtvu na Allahovom putu.
Za poslanike snovi ove vrste nisu obični snovi. To je bila Allahova naredba, teška i bolna. Ipak, Ibrahim nije bio čovjek koji bira ono što je lakše, nego ono što Allah voli. Ismail je također pokazao kakav je sin velikog poslanika. Nije se usprotivio niti pobjegao. Prihvatio je Allahovu odredbu s pouzdanjem i smirenošću.
Kada je Ibrahim bio spreman učiniti ono što mu je naređeno, Allah je pokazao da je iskušenje ispunjeno. Nije tražena krv djeteta, nego iskrenost srca, potpuna pokornost i spremnost da čovjek Allahu preda ono što mu je najdraže. Umjesto Ismaila, Allah je dao veliki ovan kao žrtvu.
Ova priča je temelj kurbana. Kurbanski bajram nije samo sjećanje na žrtvu, nego na Ibrahimovu pokornost, Ismailovu poslušnost i pouzdanje cijele porodice u Allahovu milost.
Tako je Allah ostavio Ibrahimu, alejhi-s-selam, spomen koji će trajati kroz stoljeća. Vjernici ga pamte kao halilullaha — Allahovog prisnog roba i prijatelja, čovjeka koji je rušio kipove, ostavio dom radi Allaha, bio bačen u vatru i ostao smiren, i koji je u svakom iskušenju pokazivao potpunu pokornost svome Gospodaru.
Gradnja Kabe
Kada je Ismail odrastao, Allah je Ibrahimu i Ismailu dao još jednu veliku čast. Naredio im je da podignu temelje Kabe, prve Allahove kuće na Zemlji. Otac je zidao, a sin dodavao kamenje. U toj tihoj i blagoslovljenoj dolini podizala se kuća koja neće biti obična građevina, nego mjesto okupljanja vjernika do Sudnjega dana.
Dok su gradili, nisu bili oholi niti su mislili na slavu. Nisu govorili: “Mi pravimo nešto veliko, pa smo i mi veliki.” Naprotiv, njihove usne bile su ispunjene dovom. Molili su Allaha da od njih primi trud, da njih i njihove potomke učini pokornim i da to mjesto bude sigurno i blagoslovljeno.
To nas uči da i najveće djelo nema vrijednost bez iskrene namjere. Kaba je velika ne zato što je zidana kamenjem, nego zato što je podignuta u pokornosti Allahu. U srcu Ibrahima, a.s., uvijek je bilo isto: da ono što radi bude radi Allaha, a ne radi ljudi.
Nakon gradnje Kabe, Ibrahim je pozvao ljude na hadždž. Taj poziv nije ostao samo u njegovom vremenu. On i danas traje. Milioni ljudi kroz stoljeća dolaze u Mekku, obilaze Kabu, trče između Safe i Merve, piju Zemzem i sjećaju se Ibrahima, Hadžere i Ismaila. Tako je cijeli njihov život postao živa pouka vjernicima.
Šta nas uči Ibrahim, a.s.
Priča o Ibrahimu, alejhi-s-selam, nije jedna priča nego nekoliko velikih priča u jednoj. U njoj je hrabrost dječaka koji se usudio pitati: kako se ljudi mogu klanjati onome što su sami napravili? U njoj je snaga mladića koji je sam stao pred svoj narod i njihove kipove. U njoj je čudo vatre koja nije pekla. U njoj je hidžra čovjeka koji radi Allaha ostavlja dom. U njoj je oslanjanje Hadžere u pustinji, poslušnost Ismaila i gradnja Kabe kao kuće pokornosti.
Djeca iz ove priče mogu naučiti da istina ne zavisi od broja ljudi koji je slijede. Mogu naučiti da se čovjek ne boji kada je uz Allaha. Mogu naučiti da Allah nekad iskuša čovjeka onim što najviše voli, ali da u svakom iskušenju postoji mudrost i dobro. Mogu naučiti da prava veličina nije u imetku, snazi ili tome koliko te drugi hvale, nego u tome koliko si iskren i pokoran Allahu.
Pouka priče:
Ibrahim, a.s., uči nas da vjernik razmišlja, govori istinu, ne klanja se ničemu osim Allahu, ostavlja ono što Allah ne voli i u svakom iskušenju ostaje čvrst i smiren.
Zato je Ibrahim, alejhi-s-selam, jedan od najvećih poslanika. Njegova priča ostaje živa u dovama, u hadždžu, u kurbanu i u svakom srcu koje želi biti iskreno pred Allahom. On je primjer da se istina voli više od navike, da se Allah voli više od svega i da je prava sigurnost samo u pokornosti Njemu. To je put kojim su išli poslanici, i put kojim vjernici žele ići poslije njih.