Neobičan san dječaka Jusufa
U porodici poslanika Jakuba, alejhi-s-selam, živio je dječak po imenu Jusuf. Bio je blag, lijep i tih. U njegovom pogledu bilo je nečeg posebnog, a u njegovom srcu čistota koju je svako mogao osjetiti. Njegov otac ga je mnogo volio, ne zato što je bio ljepši od druge djece, nego zato što je u njemu vidio dobrotu, iskrenost i posebnu Allahovu blagodat.
Jedne noći Jusuf je usnio neobičan san. Vidio je jedanaest zvijezda, Sunce i Mjesec kako mu se klanjaju. Bio je još dječak, ali je osjetio da san nije običan. Ujutro je došao svome ocu i ispričao mu šta je vidio. Jakub, alejhi-s-selam, pažljivo je saslušao sina. Znao je da neki snovi nose veliku poruku i da Allah nekada kroz san pokaže ono što će tek doći.
Jakub je osjetio da se u tom snu krije velika budućnost njegovog sina. Ali je isto tako znao da se dobre stvari ne pokazuju uvijek svima. Nekada ih treba sačuvati od zavidnih pogleda. Zato je savjetovao Jusufu da svoj san ne priča braći. Nije to rekao zato što ih nije volio, nego zato što je poznavao ljudsko srce. Kada se u srcu nakupi zavist, čovjek može učiniti ono što inače ne bi.
Jusuf je imao mnogo braće. Neka su bila starija, snažnija i navikla da ih drugi slušaju. Primjećivali su da otac posebno voli Jusufa i njegovog mlađeg brata. To im se nije sviđalo. Umjesto da razmisle zašto otac prema njima traži više ozbiljnosti i zrelosti, oni su u sebi počeli nositi gorčinu. Ta gorčina nije došla odjednom. Rasla je polako, kao trn koji se ne vidi odmah, ali kasnije postane bolan.
Nekada najveća opasnost ne dolazi izvana, nego iz srca koje ne zna sačuvati ljubav od zavisti.
Jusuf nije slutio koliko će taj san promijeniti njegov život. Bio je još dijete koje je voljelo svoga oca, kuću i sigurnost porodice. Ali Allah je za njega pripremao put pun iskušenja, strpljenja i velikih obrata. Taj put će ga voditi kroz tamu bunara, samoću tuđine, nepravdu zatvora i, na kraju, do časti koju može dati samo Allah.
Zavist braće
Kako su dani prolazili, ljubomora među Jusufovom braćom postajala je sve veća. Umjesto da poprave sebe, oni su sve više gledali u ono što drugi ima. Govorili su među sobom da otac previše voli Jusufa. Nisu razumjeli da posebna pažnja nekada dolazi zato što je neko slabiji, osjetljiviji ili zato što u njemu otac vidi posebnu odgovornost za budućnost.
U njihovim razgovorima počela se javljati opasna misao: da se nekako riješe Jusufa. Kad se loša misao više puta ponovi, ona čovjeku počne izgledati kao plan. Tako su i oni počeli razmišljati kako da ga udalje. Neki su predlagali još gore stvari, a neki blaže, ali svi su pokazivali da su dopustili zavisti da im pomuti razum.
Jednog dana došli su ocu i zatražili da pošalje Jusufa s njima. Rekli su da će ga čuvati, da će se igrati i da će mu biti lijepo među braćom. Jakub, alejhi-s-selam, nije bio miran. Srce mu je govorilo da ne šalje sina. Plašio se i da bi mu se moglo dogoditi nešto ružno. Ali braća su uvjeravala oca da nema razloga za brigu.
Na kraju je Jusuf pošao s njima. Krenuli su daleko od kuće, dalje nego što je otac mogao vidjeti. Kada su ostali sami s njim, njihova lica više nisu bila blaga kao pred ocem. Tada je Jusuf shvatio da je među njima bez zaštite. Ali nije mogao pobjeći. Bio je slabiji i mlađi, a oni su bili brojni i odlučni.
Našli su bunar i odlučili da ga spuste u dubinu. To je bio njihov način da ga se riješe, a da se vrate kući kao da se ništa nije dogodilo. Bacili su ga u bunar i ostavili ga tamo. Taj trenutak bio je težak i za zemlju i za nebo. Dijete koje ništa loše nije učinilo ostavljeno je samo, u mraku, daleko od oca i doma.
Ali ono što ljudi rade iz zlobe, Allah može okrenuti u dobro. Jusuf nije bio zaboravljen u dubini bunara. I kada ga niko od ljudi nije mogao zaštititi, Allahova zaštita bila je uz njega.
Bunar, karavana i daleka zemlja
Kada su braća ostavila Jusufa u bunaru, vratila su se kući s lažnom pričom. Ocu su donijeli njegovu košulju umrljanu krvlju i tvrdili da ga je pojeo vuk. Ali Jakub, alejhi-s-selam, nije bio čovjek kojem se istina može sakriti komadom tkanine i ispričanom pričom. Osjetio je da u tome ima laži i da istina nije onakva kakvu mu govore.
Ipak, nije imao dokaza pred sobom. Ostalo mu je da se osloni na Allaha i da strpljivo nosi tugu koja mu je pala na srce. To je jedna od najtežih stvari: kada znaš da nešto nije kako ti govore, a ne možeš rukom dohvatiti istinu. Jakub je izabrao sabur.
U međuvremenu, pored bunara je prošla karavana. Jedan čovjek spustio je vedro da zahvati vodu. Umjesto vode, ugledao je dječaka. Karavana se obradovala, ali ne zato što su osjetili milost prema njemu, nego zato što su u njemu vidjeli robu koju mogu prodati. Tako je Jusuf izvučen iz bunara, ali nije vraćen kući. Odveden je u daleku zemlju, u Egipat.
Tamo je prodan za malu cijenu, kao rob. Tako je dječak iz kuće poslanika završio u tuđini, među ljudima koji nisu znali njegovu vrijednost. Ali Allah zna vrijednost Svoga roba i kada je svi drugi ne vide. To je posebna pouka Jusufove priče: kada te ljudi potcijene, Allah te može uzdići iznad njihovih procjena.
Jusufa je kupio ugledan čovjek iz Egipta. Odveo ga je u svoju kuću i naredio da se prema njemu lijepo postupa. Allah je učinio da Jusuf i u tuđini nađe mjesto gdje će odrastati, učiti i sazrijevati. Nije više bio u kući svog oca, ali nije bio ni izgubljen. Allah ga je vodio kroz događaje koje on kao dječak nije mogao razumjeti.
Kada čovjek izgubi jedan oslonac, to ne znači da je izgubljen. Nekada ga Allah vodi putem koji tek kasnije postane jasan.
Jusuf je rastao u Egiptu. Postajao je sve ljepši, mudriji i ozbiljniji. Allah mu je dao posebnu blagodat: ne samo ljepotu lica, nego i čistotu srca, mudrost i sposobnost da ispravno prosuđuje.
Iskušenje u tuđoj kući
Kada je Jusuf odrastao u mladića, postao je poznat po svojoj ljepoti. Ali njegova najveća ljepota nije bila samo spoljašnja. Bila je to čistoća njegove duše. Upravo zbog toga došlo je jedno veliko iskušenje. U kući u kojoj je živio pojavila se situacija u kojoj je mogao pogriješiti, ali je izabrao poslušnost Allahu.
Žena uglednog čovjeka pokušala ga je navesti na grijeh. Jusuf je bio mlad, sam i daleko od svoje porodice. Mnogo toga ga je moglo povući da pogriješi. Ali on je znao da Allah vidi i ono što ljudi ne vide. Zato se sklonio od zla i sačuvao čistoću svoga srca.
To ga nije odmah dovelo do olakšanja. Naprotiv, došla je nova nepravda. Umjesto da bude pohvaljen zato što je ostao čestit, bio je potvoren. Ljudi su nekada spremni okriviti nedužnog samo da bi zaštitili svoje lice i ugled. Tako je Jusuf, koji je bio nevin, završio u zatvoru.
Nekome bi se moglo učiniti da se njegov život samo seli iz jedne teškoće u drugu: od bunara do ropstva, od tuđine do zatvora. Ali Allah ponekad odgaja Svoje odabrane robove upravo kroz iskušenja. Kroz njih čovjek postaje dublji, smireniji i jači.
Jusuf ni u zatvoru nije postao gorak niti očajan. Ostao je blag, pametan i vjeran Allahu. Ljudi su u njemu i tamo prepoznavali dobrotu. Zatvorenici su mu prilazili s povjerenjem. Vidjeli su da nije kao drugi. Njegove riječi bile su odmjerene, a njegovo ponašanje dostojanstveno.
Tu mu je Allah dao da pokaže još jednu blagodat: razumijevanje i tumačenje snova. Dvojica zatvorenika ispričala su mu šta su sanjali, a on im je, Allahovom voljom, protumačio njihove snove tačno. To je bio početak izlaska iz tame zatvora prema mjestu koje niko tada nije mogao zamisliti.
Zatvor, san i izlazak na svjetlo
Nakon nekog vremena egipatski vladar usnio je san koji niko nije znao protumačiti. Sanjao je mršave i debele krave, zelene i suhe klasove, ali mudraci i savjetnici nisu imali odgovor. Tada se jedan čovjek sjetio Jusufa u zatvoru, onoga koji je ranije tačno protumačio snove.
Došli su Jusufu i ispričali mu san. On ga je, Allahovom pomoći, rastumačio jasno i mudro. Rekao je da dolazi više rodnih godina, a zatim teške godine gladi. Savjetovao je kako da se narod pripremi: da u godinama obilja sačuvaju hranu za vrijeme oskudice.
Vladar je bio zadivljen ne samo tumačenjem sna nego i mudrošću savjeta. Shvatio je da pred sobom ima čovjeka velikog znanja i povjerenja. Tako je Jusuf izašao iz zatvora ne kao poražen čovjek, nego kao onaj čije vrijeme tek dolazi.
Prije nego što je prihvatio čast i položaj, tražio je da se razjasni njegova nevinost. Nije želio da izađe iz zatvora, a da na njemu ostane sjena laži. Allah je učinio da istina izađe na vidjelo. Pokazalo se da Jusuf nije bio kriv i da je ostao čist i čestit.
Tada mu je povjeren važan posao: da upravlja skladištima hrane i brine o zalihama zemlje. To je bio veliki preokret. Onaj koji je nekada iz bunara prodan kao rob, sada je postao čovjek povjerenja u velikoj zemlji. Tako Allah uzdiže onoga koga hoće.
Nekada čovjek dugo čeka da se vidi njegova nevinost. Ali kada Allah otvori vrata istine, niko ih ne može zatvoriti.
Jusuf je mudro upravljao poslovima. Došle su godine gladi i mnogi ljudi iz okolnih krajeva počeli su dolaziti u Egipat po hranu. Među njima će se uskoro pojaviti i oni od kojih je sve počelo – njegova braća.
Susret s braćom
Glad je zahvatila i krajeve iz kojih je Jusuf nekada odveden. Zbog toga su njegova braća došla u Egipat da traže hranu. Ušli su pred čovjeka koji je sada bio ugledan i moćan, ali ga nisu prepoznali. Kako bi i mogli? Pred njima nije više stajao dječak kojeg su bacili u bunar, nego dostojanstven čovjek kojeg je Allah uzdigao.
Jusuf ih je odmah prepoznao. Vidio je lica iz svoje prošlosti, lica onih koji su mu učinili veliku nepravdu. Ali nije se osvetio, nije povikao, nije ih ponizio. U njegovom srcu nije živjela osveta, nego mudrost i strpljenje. Htio je da se istina odvija onako kako Allah odredi.
Razgovarao je s njima smireno i dao im ono po šta su došli. Tražio je da sljedeći put dovedu i svog mlađeg brata koji je ostao kod oca. Njegova braća nisu slutila da govore sa Jusufom. Vratili su se kući i ispričali ocu šta se dogodilo. Jakubu, alejhi-s-selam, bilo je teško ponovo puštati sina na put, jer su mu rane prošlosti još bile žive. Ipak, okolnosti su ih natjerale da ponovo krenu.
Kada su se vratili s mlađim bratom, Jusuf je našao način da ga zadrži kod sebe. Tako se priča još više približila trenutku otkrivanja istine. Braća su se našla u nevolji, zbunjena i uplašena. Počela su osjećati kako ih njihova stara nepravda sustiže. Čovjek ponekad dugo nosi grijeh kao da ga nema, ali dođe dan kada ga srce počne osjećati težim nego ikada prije.
Jusuf je i tada postupao mudro. Nije žurio s otkrivanjem. Kao da je čekao da se njihova srca omekšaju i da shvate težinu onoga što su nekada učinili.
Istina izlazi na vidjelo
Na kraju je došao trenutak kada Jusuf više nije krio ko je. Rekao je braći da je on Jusuf, onaj brat kojeg su davno odveli i bacili u bunar. Taj trenutak bio je težak za njih. Pred njima je sada stajao njihov brat, ali ne kao siroto dijete, nego kao čovjek časti i moći.
Mogli su očekivati osvetu. Mogli su misliti da će im vratiti bol za bol. Ali Jusuf je pokazao veličinu kakvu samo čisto srce može pokazati. Nije ih ponizio. Nije im se sveto osvećivao. Govorio je smireno i otvorio vrata pokajanja. To je bio jedan od najljepših trenutaka njegove priče.
Braća su osjetila stid i žaljenje. Shvatila su koliko je duboka bila njihova nepravda. Tražila su oprost. A Jusuf je izabrao ono što je teže i uzvišenije od osvete – oprost. To je osobina velikih ljudi. Oprostiti kada si slab nije isto što i oprostiti kada si jak. Jusuf je oprostio onda kada je mogao kazniti.
Zatim im je dao svoju košulju i rekao da je odnesu ocu. U međuvremenu je Jakub, alejhi-s-selam, u srcu osjećao da se približava olakšanje. Toliko je dugo plakao za sinom da je oslabio vid, ali nije izgubio nadu u Allahovu milost. Kada je košulja donesena i kada je miris Jusufa stigao do njega, srce mu se ispunilo radošću. Allah mu je dao da ponovo vidi i da dočeka ono za čim je godinama čeznuo.
Tada je porodica krenula prema Egiptu, da se nakon dugog rastanka ponovo sretne. To nije bio običan susret. To je bio završetak jednog dugog iskušenja i ispunjenje sna iz djetinjstva.
Ispunjenje sna i najljepša pouka
Kada je Jusuf dočekao svoje roditelje i porodicu, dogodilo se ono što je davno vidio u snu. Njegov položaj, čast i susret porodice bili su ispunjenje Allahove odredbe. San dječaka iz prve stranice priče sada je postao stvarnost odraslog čovjeka koji je prošao bunar, ropstvo, potvoru, zatvor i vlast.
Ali ono što Jusufovu priču čini najljepšom nije samo to što je na kraju postao ugledan. Najljepše je to što je kroz sva iskušenja ostao čist, vjeran Allahu i blag prema ljudima. Nije ga bunar slomio, nije ga tuđina pokvarila, nije ga zatvor učinio gorkim, niti ga je vlast učinila oholim.
To je velika pouka za djecu i odrasle. Nekada Allah vodi čovjeka kroz teške puteve da bi ga pripremio za veće dobro. Nekada ono što izgleda kao nesreća bude početak velikog otvaranja. Nekada te ljudi pokušaju spustiti, a Allah te upravo tim putem uzdigne.
Jusuf, alejhi-s-selam, uči nas da zavist razara, ali oprost liječi. Uči nas da je čestitost vrijedna i onda kada zbog nje čovjek trpi. Uči nas da se sabur ne zaboravlja kod Allaha. I uči nas da se san koji Allah odredi može ispuniti, makar između sna i ispunjenja stajale godine suza i tame.
Pouka priče:
Ko vjeruje Allahu, čuva svoje srce od grijeha i ostane strpljiv u iskušenju, taj nikada nije izgubljen, pa makar neko vrijeme izgledalo da je ostao sam u bunaru svoje tuge.
Zato je priča o Jusufu, alejhi-s-selam, jedna od najljepših priča. U njoj ima i tuge i nade, i nepravde i pravde, i suza i radosti. A iznad svega, u njoj se vidi kako Allah vodi Svoga roba putem koji ljudi ne razumiju odmah, ali koji na kraju pokaže svu ljepotu Njegove mudrosti.