Dječak rođen u vremenu straha
U davna vremena, u Egiptu je vladao faraon, silan i ohol vladar. Bio je toliko uznosit da je od ljudi tražio da mu se pokoravaju kao da je on najviši gospodar. Posebno je bio okrutan prema narodu Israila. Tjerao ih je na težak rad, ponižavao ih i držao u stalnom strahu.
Jednoga dana faraon je čuo da će se među sinovima naroda Israila roditi dječak zbog kojeg će njegova vlast jednom biti srušena. To ga je toliko uplašilo da je naredio strašnu stvar: da se ubijaju novorođeni dječaci iz tog naroda. Tako je cijelom zemljom zavladao još veći strah. Majke su drhtale nad svojim bebama, a očevi su gledali prema nebu i molili Allaha da im pomogne.
U tim teškim danima rodio se dječak po imenu Musa. Njegova majka ga je gledala s ljubavlju, ali i s boli, jer je znala kakva opasnost prijeti njenom sinu. Nije znala kako da ga sačuva od faraonovih vojnika. Srce joj se stezalo pri svakoj pomisli da bi neko mogao doći na vrata.
Tada joj je Allah dao nadahnuće da učini nešto što nijednoj majci ne bi bilo lahko. Napravila je malu košaru, pažljivo u nju položila svoga sina i spustila je na rijeku Nil. To nije bio čin očaja, nego čin vjere. Učiniti tako nešto moguće je samo kada čovjek zna da je Allahova zaštita veća od svake ljudske moći.
Nekada se najveće povjerenje u Allaha pokaže upravo onda kada ljudskom oku izgleda da nema izlaza.
Košara je mirno plutala vodom. Musa nije znao kakav ga put čeka, ali je Allah već odredio da će to dijete biti spašeno upravo u srcu mjesta iz kojeg je dolazila najveća opasnost.
Dijete u faraonovoj palači
Voda je nosila košaru sve dok nije stigla blizu faraonove palače. Tamo su je ugledali ljudi iz kraljevskog doma i donijeli unutra. Kada su otvorili košaru, pronašli su prelijepu bebu. To dijete nije došlo u palaču kao princ ni kao gost, nego kao nejako stvorenje koje nije imalo nikoga osim Allahove zaštite.
Faraonova žena bila je blaga srca. Kada je ugledala dijete, zavoljela ga je i zamolila da ga ostave u životu. Nadala se da će im biti radost i korist. Tako je dječak iz naroda koji je faraon progonio odrastao upravo pod faraonovim krovom.
Ali Allahovo određenje bilo je još ljepše. Musa nije htio da prihvati mlijeko drugih žena koje su ga pokušavale dojiti. Ljudi u palači su se zabrinuli. Nisu znali šta da rade s djetetom koje odbija sve dojilje. Tada je njegova sestra, koja ga je izdaleka pratila, došla s prijedlogom da dovedu jednu ženu koja bi ga možda mogla nahraniti.
Ta žena bila je upravo Musaova majka.
Tako je Allah vratio dijete njegovoj majci, ali ne više u skrivanju i strahu, nego na način koji niko nije mogao očekivati. Ona ga je dojila i brinula o njemu, a srce joj se smirilo. Ono što je bacila na vodu sa suzama, Allah joj je vratio sa sigurnošću.
Musa je rastao između dva svijeta: svijeta tlačenih, kojem je pripadao po porijeklu, i svijeta moći, u kojem je odrastao. Već tada se pripremalo nešto veliko, mada to niko oko njega nije mogao do kraja razumjeti.
Mladić koji nije mogao gledati nepravdu
Kada je Musa odrastao, postao je snažan i ozbiljan mladić. Nije bio čovjek koji mirno gleda zulum i okreće glavu. U njegovom srcu bila je pravednost, a u njegovoj prirodi odvažnost. Znao je da faraon tlači narod Israila i nije mogao biti ravnodušan prema nepravdi.
Jednog dana ušao je u grad i zatekao dvojicu ljudi kako se sukobljavaju. Jedan je bio iz naroda Israila, a drugi Egipćanin. Čovjek iz njegovog naroda zatražio je pomoć. Musa je htio da ga odbrani i u tom metežu udario je drugog čovjeka. Nije želio da ga usmrti, ali je udarac bio koban.
Musa je odmah osjetio težinu onoga što se dogodilo. Nije se ponio oholo niti je pokušao opravdati svoju grešku. Znao je da je pogriješio i okrenuo se Allahu, tražeći oprost. To je osobina velikih ljudi: kada pogriješe, ne bježe od istine o sebi.
Sutradan je saznao da se o tome govori i da je u opasnosti. Neko mu je došao i upozorio ga da uglednici kuju plan protiv njega. Musa tada nije imao vremena za oklijevanje. Morao je napustiti Egipat. Iza sebe je ostavio palaču, grad i sve što je poznavao, a pred sobom je imao samo neizvjesnost pustinje.
Krenuo je sam, bez pratnje, bez vojske i bez sigurnosti. Ali čovjek koji krene Allahu nije uistinu sam. Hodao je dugo, umoran i gladan, sve dok nije stigao u daleki kraj, u zemlju Medjen. Tamo će započeti novo poglavlje njegovog života.
Godine smirenja i života daleko od Egipta
Kada je stigao u Medjen, Musa je bio stranac. Nije imao kuću, porodicu ni zaštitu. Kod jednog izvora zatekao je mnoštvo ljudi koji su napajali svoja stada. Malo dalje od njih stajale su dvije djevojke koje nisu mogle prići vodi od gužve. Musa je primijetio njihovu nemoć i prišao da im pomogne. Nije to učinio da bi nešto dobio zauzvrat, nego zato što dobro srce ne može mirno gledati nečiju poteškoću.
Nakon što je pomogao, povukao se u hlad i obratio Allahu. Bio je umoran, iscrpljen i siromašan, ali mu srce nije bilo prazno. Ubrzo je jedna od djevojaka došla i pozvala ga ocu. Taj čovjek bio je dobar i čestit. Saslušao je Musaa, saznao šta mu se dogodilo i ponudio mu sigurnost.
Musa je tu ostao godinama. Radio je, živio pošteno i osnovao porodicu. To su bile godine smirenja, sazrijevanja i pripreme. Čovjeku se nekada čini da ga je iskušenje odvelo daleko od njegovog cilja, a zapravo ga tek priprema za ono zbog čega je stvoren.
Kada je prošlo određeno vrijeme, Musa je krenuo sa svojom porodicom natrag. Na tom povratku, u noći i hladnoći pustinje, ugledao je svjetlo na jednoj strani planine. Pomislio je da će tamo možda naći vatru ili nekoga ko će mu pokazati put.
Ali ono što ga je čekalo nije bila obična vatra. Bio je to trenutak koji će promijeniti ne samo njegov život nego i povijest cijelog jednog naroda.
Glas s planine i velika zadaća
Kada je Musa prišao mjestu svjetlosti, Allah mu se obratio. To je bio jedan od najuzvišenijih trenutaka u životu jednog poslanika. Na planini Sinaj Musa je dobio objavu i zadaću koja je bila ogromna: da se vrati faraonu, prenese mu Allahovu poruku i zatraži da oslobodi narod Israila.
Musa se uplašio veličine te misije. Znao je kakav je faraon — ohol, silan i okrutan. Znao je i da ga iz Egipta veže događaj iz prošlosti zbog kojeg je morao pobjeći. Zato je molio Allaha da mu olakša, da mu raširi prsa, da mu odriješi jezik i da mu kao pomoćnika da brata Haruna, koji je bio rječitiji.
Allah je primio njegovu dovu i dao mu znakove. Njegov štap će postati zmija, a njegova ruka će zasjati posebnom svjetlošću. To nisu bili trikovi ni čarolije, nego jasni znakovi od Allaha.
Tako su Musa i Harun krenuli prema faraonu. Nisu nosili vojsku niti silu ovoga svijeta. Nosili su istinu. A istina, i kada je izgovara samo nekoliko ljudi, ostaje veća od prijestolja koje počiva na nepravdi.
Kada su došli faraonu, pozvali su ga da vjeruje u Allaha i da ne tlači narod. Faraon ih je gledao s ohološću. Nije mogao podnijeti da mu neko govori o pokornosti Allahu. Rugao se Musau i odbijao da prihvati poruku. Ali Musa je pokazao znakove koje mu je Allah dao.
Kada se istina pojavi pred ohološću, oholost je često prvo ismijava, jer ne može podnijeti njenu snagu.
Sukob istine i faraonove oholosti
Faraon nije želio priznati da Musa govori istinu. Umjesto toga, okupio je svoje vračare i mađioničare, uvjeren da će pred narodom poraziti Musaa i pokazati da su njegova čuda samo varka. Dogovoren je veliki skup, a ljudi su se okupili da gledaju šta će se dogoditi.
Vračevi su bacili svoje užad i štapove, pa se ljudima učinilo da se kreću. To je izgledalo strašno i zadivljujuće. Ali ono što je Musa imao nije bila vještina čovjeka, nego znak od Allaha. Kada je bacio svoj štap, on se pretvorio u pravu zmiju i progutao ono što su oni lažno prikazivali.
Tada su vračevi prvi shvatili istinu. Oni su najbolje znali razliku između obmane i stvarnog znaka. Pali su na sedždu i povjerovali u Gospodara Musaa i Haruna. Taj trenutak bio je veliki poraz faraona, jer su upravo oni koje je doveo da mu pomognu posvjedočili istinu protiv njega.
Ali faraon ni tada nije odustao od svoje oholosti. Postajao je još žešći. Prijetio je, kažnjavao i odbijao da pusti narod Israila. Allah je slao opomene i različite nevolje, ali faraon je svaki put ostajao tvrdog srca. Obećavao bi da će popustiti, a onda bi se opet vratio zlu.
Musa je znao da s takvim čovjekom dolazi trenutak kada se više ne čeka promjena njegova srca, nego Allahova presuda. I taj trenutak se približavao.
Noć izlaska i more koje se otvorilo
Allah je naredio Musau da povede narod Israila iz Egipta. Nisu krenuli usred dana, uz slavlje i sigurnost, nego noću, u tišini i oprezu. Iza sebe su ostavljali zemlju ropstva, ali ispred sebe još nisu vidjeli spas. Hodali su dok nisu stigli do mora.
Tada se dogodilo ono čega su se bojali: iza njih se pojavila faraonova vojska. Narod se uplašio. Ispred njih je bilo more, iza njih konjanici i vojska. U njihovim očima više nije bilo izlaza. Ali Musa nije gledao samo ono što vide oči. Njegovo srce bilo je vezano za Allaha.
Rekao je da je njegov Gospodar s njim i da će mu pokazati put. Tada mu je Allah naredio da udari more svojim štapom. Musa je poslušao. More se razdvojilo i između vode se otvorio put. Nije to bio uski prolaz kroz koji se ide drhteći. To je bio jasan put, znak Allahove moći koji je svima pokazao da je On Gospodar i mora i zemlje i ljudi.
Narod Israila krenuo je tim putem i prošao na drugu stranu. Iza njih je faraon, zaslijepljen ohološću, poveo svoju vojsku u isto razdvojeno more. Nije shvatio da put koji Allah otvori za spas vjernika može postati put propasti za nasilnika.
Spas vjernika i pouka koja ostaje
Kada je narod Israila prešao, more se ponovo spojilo. Voda je prekrila faraona i njegovu vojsku. Tako je završio čovjek koji je mislio da je jači od svih, a zapravo nije mogao odbraniti ni vlastiti život kada je došla Allahova odredba.
Allah je spasio Musaa i njegov narod. To nije bio samo spas jednog naroda od jednog vladara. To je bila velika lekcija kroz povijest: zulum može trajati neko vrijeme, može izgledati silan i nepobjediv, ali ne traje vječno. Kada Allah odredi kraj nepravde, ona nestane brže nego što ljudi mogu zamisliti.
Priča o Musau, alejhi-s-selam, prepuna je pouka. U njoj se vidi majčina vjera, mladićeva pravednost, čovjekovo kajanje, poslanikova hrabrost i povjerenje vjernika u Allaha kada nema vidljivog izlaza. Musa nije bio bez straha, ali nije dopustio da ga strah zaustavi u poslušnosti Allahu.
Djeca iz ove priče mogu naučiti da Allah vidi nevolju potlačenih, da se dobro nekada dugo čeka, ali ne bude zaboravljeno, i da se srce vjernika ne oslanja samo na ono što vidi pred sobom. Kada čovjek vjeruje Allahu, pred njim se mogu otvoriti putevi tamo gdje drugi vide samo zid vode.
Pouka priče:
Kada čovjek vjeruje Allahu, čini ono što je ispravno i ostane strpljiv pred nepravdom, Allah mu može otvoriti put spasa i onda kada izgleda da su sva vrata zatvorena.
Zato je Musa, alejhi-s-selam, jedan od velikih poslanika čija priča ne govori samo o faraonu i moru, nego o tome kako Allah odgaja hrabre, čuva potlačene i ruši oholost onih koji misle da im niko ništa ne može.