Kada su ljudi zaboravili istinu
Nakon mnogo godina od vremena Adema, alejhi-s-selam, ljudi su se proširili po Zemlji. Nastajale su porodice, sela i zajednice. Djeca su rasla, učila od svojih roditelja i prenosila dalje ono što su čula i zapamtila. U početku su ljudi znali da postoji samo jedan Gospodar, Allah, i sjećali su se upute koju je čovječanstvo dobilo na samom početku. Ali kako su prolazile generacije, to sjećanje je slabilo.
Ljudi su postajali nemarniji. Umjesto da čuvaju vjeru i zahvalnost Allahu, počeli su se diviti dobrim ljudima koji su nekada živjeli među njima. Isprva su ih samo spominjali i hvalili. Kasnije su, da ih se lakše sjete, pravili njihove kipove. Govorili su da to rade samo da bi ih podsjećali na dobro. Međutim, šejtan je i tada radio svoj posao. Ono što je počelo kao podsjećanje, polako je vodilo u zabludu.
Vremenom su ljudi počeli pridavati važnost tim kipovima koju nisu smjeli imati. Malo-pomalo, srca su se vezivala za ono što ne može ni pomoći ni odmoći. Ljudi su zaboravljali da se ibadet čini samo Allahu. Tako je nastao veliki nered u vjerovanju. A kada ljudi poremete ono što je najvažnije, onda se i ostali dijelovi života počinju kvariti.
Kada ljudi zaborave Allaha, ne izgube samo ispravnu vjeru. Polako izgube i mjeru, zahvalnost i osjećaj za istinu.
Allah, iz Svoje milosti, nije ostavio ljude bez opomene. Nije ih prepustio zabludi bez upute. Među njima je izabrao jednog čovjeka koji je bio poznat po poštenju, istini i čestitosti. Taj čovjek bio je Nuh, alejhi-s-selam.
Allah šalje Nuha, a.s.
Nuh, alejhi-s-selam, nije bio čovjek koji je govorio ono što ljudi žele čuti, nego ono što je istina. Allah ga je učinio poslanikom i dao mu zadatak da svoj narod vrati pravom putu. Trebao ih je pozvati da ostave kipove, da prestanu obožavati ono što su sami svojim rukama pravili i da se vrate Allahu, Jedinom Gospodaru.
Nuh je svoj narod pozivao strpljivo i mudro. Govorio im je danju i noću. Govorio im je javno kada bi se okupljali, ali i pojedinačno kada bi ih sretao. Nije im prilazio s ohološću, niti s željom da bude veći od njih. Želio im je dobro. Želio je da ih spasi od kazne i propasti. Govorio im je da je Allah milostiv, da oprašta i da će im dati blagodat ako Mu se vrate.
Ali narod nije volio slušati ono što im je rušilo navike. Umjesto da zastanu i razmisle, oni su se počeli braniti poricanjem i ismijavanjem. Govorili su da je Nuh samo običan čovjek. Pitali su zašto bi ga slijedili, a posebno su se rugali tome što su uz njega stajali slabi, siromašni i neugledni. Kao da istina vrijedi manje ako je prihvate oni koji nemaju mnogo imetka.
Nuh se nije zaustavio. Znao je da poslanikova dužnost nije da natjera ljude na vjeru, nego da jasno prenese poruku. Njegove riječi nisu bile prazne. U njima je bilo iskrenosti. Ali srce koje ne želi istinu teško je otvoriti, pa makar je čulo stotinu puta.
Tako je Nuh nastavio svoju misiju veoma dugo. Nije odustajao ni kada bi ga odbijali, ni kada bi mu se rugali, ni kada bi ga nazivali lašcem. On je ostao poslanik strpljenja i ustrajnosti.
Dugo strpljenje i malo sljedbenika
Prolazile su godine. Prolazile su decenije. Nuh, alejhi-s-selam, nije pozivao svoj narod kratko, nego stoljećima. Upozoravao ih je, molio ih, podsjećao ih, savjetovao ih i opominjao. Njegov život postao je primjer koliko poslanik može biti strpljiv kada zna da govori istinu.
Ipak, unatoč tom dugom pozivu, malo ljudi je prihvatilo vjeru. To je jedna od najtežih slika u ovoj priči. Nije teško samo kada te ljudi ismijavaju. Teško je i kada dugo radiš ono što je ispravno, a vidiš malo promjene. Nuh je sve to podnosio radi Allaha.
Ljudi su išli toliko daleko da su se pokrivali odjećom kada bi Nuh govorio, samo da ga ne čuju. Okretali su glave i bježali od njegovih riječi. Njihova tvrdoglavost postajala je sve veća. Oni nisu samo odbijali vjeru, nego su sve više tonuli u oholost. A oholost je opasna zato što čovjeku ne dozvoljava da prizna ni ono što mu je jasno.
Kada je postalo jasno da taj narod uporno bira poricanje i da se ne želi vratiti Allahu, došao je trenutak Allahove presude. Nuh je znao da Allah nikome ne čini nepravdu. Kazna dolazi tek kada ljudi dugo odbijaju istinu, kada im se pošalje opomena i kada sami izaberu tvrdoglavost umjesto pokornosti.
Priča o Nuhu, a.s., uči djecu da istina ne postaje manja zato što je prihvati malo ljudi. Nekada je baš manjina ona koja ostane uz istinu.
Tada je Allah objavio Nuhu da više neće vjerovati niko od njegovog naroda osim onih koji su već povjerovali. Došlo je vrijeme za novi zadatak, neobičan i velik: da napravi lađu.
Lađa usred kopna
Allah je naredio Nuhu da napravi veliku lađu. To je bila čudna naredba za ljude koji su ga gledali, jer oko njih nije bilo mora na kojem bi takva lađa plovila. Upravo zato su se počeli još više rugati. Prolazili su pored njega i njegovih sljedbenika, gledali kako rade i ismijavali ih. Pitali su ga zašto pravi brod usred kopna. Njima je to izgledalo besmisleno.
Ali Nuh nije gradio po ljudskoj procjeni, nego po Allahovoj naredbi. Znao je da ono što Allah naredi ima svoju mudrost, čak i kada je ljudi u tom trenutku ne razumiju. Zato je radio mirno i ustrajno. Drvo po drvo, daska po daska, lađa je rasla. Bila je velika i prostrana, pripremljena za ono što će doći.
Oni koji su vjerovali pomagali su u gradnji. Možda ni oni nisu mogli zamisliti kako će izgledati ono što im je Allah spremao, ali su znali da je spas u poslušnosti. To je još jedna važna pouka: vjernik ne čeka da sve razumije do kraja kako bi poslušao Allaha. On zna da je Allahova mudrost iznad ljudske.
Kada je lađa bila završena, Allah je naredio Nuhu da u nju ukrca vjernike i po jedan par raznih životinjskih vrsta. Tako je lađa postala mjesto spasa za one koji su prihvatili istinu i mjesto početka za jedan novi život nakon kazne.
Ljudi koji nisu vjerovali i dalje se nisu popravljali. Nisu razumjeli da se približava Allahova odredba. Rugali su se sve do trenutka kada je počelo ono što niko od njih nije mogao zaustaviti.
Veliki potop
Tada je nastupio veliki potop. Nebo se otvorilo i počela je padati silna kiša. U isto vrijeme voda je počela izbijati iz zemlje. Ono što je dotad bilo čvrsto i sigurno počelo je nestajati pod vodom. Polja su se gubila, putovi su nestajali, a voda je rasla iz sata u sat.
Nuh i vjernici ukrcali su se u lađu. S njima su ušla i stvorenja koja je Allah odredio da budu spašena. Lađa je zaplovila po velikim valovima. Voda je nosila sve pred sobom, a oni koji su se rugali sada su shvatili da je istina bila pred njima cijelo vrijeme. Ali tada je bilo kasno.
Potop nije bio obična kiša niti obična poplava. To je bila Allahova kazna narodu koji je uporno odbijao istinu. Lađa je, međutim, bila sigurna. Nju nije čuvala samo njena građa, nego Allahova zaštita. Kada Allah želi nekoga spasiti, onda mu niko ne može nauditi.
Lađa je dugo plovila. U njoj su bili strpljivi ljudi koji su preživjeli teške godine ismijavanja, odbijanja i usamljenosti. Sada su bili spašeni. To spašavanje nije došlo zato što su bili brojni ni zato što su bili jaki, nego zato što su vjerovali Allahu.
U priči o Nuhu, a.s., lađa nije samo brod. Ona je znak da je spas u vjeri, poslušnosti i povjerenju u Allaha.
Na kraju je voda počela opadati. Kiša je prestala, a zemlja je počela upijati ono što je bilo na njoj. Nakon velike oluje došla je tišina.
Novi početak poslije oluje
Lađa se na kraju zaustavila na planini. Nuh, alejhi-s-selam, i vjernici izašli su iz nje na zemlju koja je bila tiha nakon strašnog događaja. Ono što je ostalo iza njih bila je opomena, a ono što je bilo ispred njih bio je novi početak.
Od tih vjernika život se ponovo nastavio širiti po Zemlji. Poslije velike kazne došla je nova prilika za čovječanstvo. Tako se još jednom pokazalo da Allah, kada kazni zlo, opet otvara vrata života i dobra onima koji Mu vjeruju.
Priča o Nuhu, a.s., jedna je od najsnažnijih priča o strpljenju. On je pozivao svoj narod veoma dugo i nije odustajao. Nije ga slomilo to što su ga ismijavali. Nije ga zaustavilo to što je malo ljudi bilo uz njega. Nije izgubio povjerenje u Allahovu pomoć.
Ova priča djecu uči da nekada treba dugo čekati na ishod, ali da dobro nikada nije uzaludno. Uči ih da se čovjek ne mjeri po tome koliko ga ljudi podržava, nego po tome da li je uz istinu. Uči ih i da Allah vidi one koji Mu ostaju vjerni čak i kada je teško.
Pouka priče:
Kao što je Allah sačuvao Nuha, a.s., i vjernike u lađi, tako Allah čuva one koji Mu vjeruju, koji su strpljivi i koji se drže istine čak i kada je teško.
Zato Nuh, alejhi-s-selam, ostaje poslanik strpljenja, ustrajnosti i povjerenja u Allaha. Njegova priča nije samo o potopu. Ona je priča o tome kako vjernik ostaje čvrst dok drugi sumnjaju, kako radi ono što je ispravno dok ga drugi ismijavaju i kako na kraju vidi Allahovu pomoć kada joj dođe vrijeme.