Sin pravednog vladara
Nakon Davuda, alejhi-s-selam, među ljudima je odrastao njegov sin Sulejman. Bio je još dječak kada su ljudi primjećivali da nije običan. U njegovim očima bilo je smirenosti, a u njegovim riječima ozbiljnosti koja se rijetko viđa kod mladih. Odrastao je uz oca koji je bio i kralj i poslanik, pa je odmalena slušao o pravdi, vjeri i odgovornosti pred Allahom.
Ali nije dovoljno odrastati pored dobrog čovjeka da bi neko postao dobar. Čovjek mora i sam otvoriti srce istini. Sulejman je to imao. Volio je znanje, razmišljao je duboko i pažljivo slušao kada bi se govorilo o Allahovim blagodatima. Nije bio od onih koji misle da je čast nasljedstvo koje se samo po sebi nosi. Znao je da se svaka blagodat mora opravdati djelima.
Allah je Sulejmanu dao mudrost još dok je bio mlad. U jednoj presudi, kada su se ljudi obratili njegovom ocu zbog spora, Allah je upravo Sulejmanu dao da ispravno razumije ono što treba učiniti. To nije značilo da je Davud bio manje vrijedan, nego da Allah Svoju mudrost daje kome hoće i kada hoće. Tako su ljudi počeli još više uviđati da u tom mladiću ima nešto posebno.
Kada je Davud, alejhi-s-selam, preselio, Sulejman je naslijedio i vlast i veliku odgovornost. Ali nije naslijedio samo prijestolje. Naslijedio je i emanet da među ljudima vlada pravedno, da ih upućuje Allahu i da ne dopusti da ga moć zavede. To je bio težak teret. Mnogi žele vlast, ali ne razumiju koliko ona opterećuje onoga ko zna da će za svaku odluku odgovarati pred Allahom.
Sulejman, a.s., nije bio velik zato što je bio kralj. Bio je velik zato što je znao da je i kralj samo Allahov rob.
Tako je počelo vrijeme jednog od najneobičnijih kraljevstava koje je svijet vidio. U njemu nije bila samo ljudska snaga, nego i posebne blagodati koje je Allah dao Svome poslaniku.
Blagodati koje Allah daje kome hoće
Allah je Sulejmanu, alejhi-s-selam, dao ono što nije dao mnogim drugim ljudima. Dao mu je vlast, mudrost, sposobnost da pravedno sudi i posebno razumijevanje koje je nadilazilo običnu ljudsku moć. Među najvećim blagodatima bila je i ta da je razumio govor nekih životinja i da su mu bile potčinjene snage koje drugi ljudi nisu imali pod svojom vlašću.
Vjetar je, Allahovom voljom, služio Sulejmanu. Nosio ga je brzo tamo gdje je trebalo da stigne. Tako je ono što bi drugima trajalo dugo, njemu postajalo kratko. Osim toga, Allah mu je potčinio i džine, koji su radili teške poslove, gradili i izrađivali ono što je bilo potrebno za kraljevstvo. Sve to nije bilo dato da bi se Sulejman uznosio nad ljudima, nego da bi zahvaljivao Allahu i da bi snagu koristio za dobro.
Tu je bila velika razlika između njega i oholih vladara. Ohol čovjek, kada dobije moć, počne vjerovati da je zaslužio sve sam od sebe. Sulejman nije bio takav. Što je više blagodati imao, to je više zahvaljivao Allahu. Znao je da ono što je danas dato, sutra može biti uzeto. Zato njegovo srce nije bilo vezano za prijestolje, nego za Onoga koji prijestolje daje.
Jednoga dana prolazio je sa svojom vojskom. To nije bila obična vojska. U njoj su bili ljudi, džini i ptice, svi poredani i pod kontrolom. To je bio prizor koji je ulijevao strah i poštovanje. Ali upravo tada dogodio se jedan mali trenutak koji pokazuje koliko je veliko bilo Sulejmanovo srce.
Mrav koji je govorio svome narodu
Dok se ta velika vojska kretala, stigli su u dolinu mrava. Tada je jedan mrav rekao drugima da uđu u svoja skrovišta kako ih Sulejman i njegova vojska ne bi zgazili, a da to i ne primijete. To je bio sitan prizor koji većina ljudi ne bi ni primijetila. Ali Sulejman je, Allahovom voljom, razumio govor mrava.
Kada je čuo te riječi, nije se naljutio što se neko boji njegove vojske. Nije rekao da su mravi beznačajni i da se zbog njih ne treba zaustavljati. Naprotiv, nasmiješio se i zahvalio Allahu. U tom malom događaju vidio je veliku pouku. Shvatio je da prava vlast nije u tome da te se drugi boje, nego da i najmanje stvorenje bude sigurno od tvoje nepravde.
To je ljepota priče o Sulejmanu. Bio je vladar nad velikom vojskom, ali mu je srce bilo dovoljno pažljivo da uoči i mali glas iz mravinjaka. Danas mnogi ljudi ne obraćaju pažnju ni na one koji su pored njih, a kamoli na najsitnija stvorenja. Sulejman je znao da Allah voli one koji ne gaze slabe.
Taj događaj nas uči da veličina nije u buci i pokazivanju snage. Nekada se prava veličina pokaže u tome kako se čovjek odnosi prema onome ko je mali, slab ili neprimjetan. Sulejman je imao moć da ide dalje ne osvrćući se ni na šta, ali se njegovo srce zaustavilo da osjeti pouku jednog mrava.
Pravi vladar nije onaj kojeg se svi boje, nego onaj pored kojeg i najmanji mogu biti sigurni.
Ptica koja je donijela vijest
U Sulejmanovoj vojsci bile su i ptice. Nisu bile tu samo kao ukras ili ljepota, nego kao dio reda koji je Allah uspostavio. Jednoga dana Sulejman je primijetio da nema jedne ptice — pupavca. To ga nije razljutilo iz hira, nego zato što je u njegovom kraljevstvu vladao red. Onaj ko vodi ljude mora primjećivati i male stvari, jer se neurednost često počinje tamo gdje se misli da sitnice nisu važne.
Ubrzo se pupavac pojavio i donio neobičnu vijest. Rekao je da je vidio narod u zemlji Sabi, daleko od njih, kojim vlada kraljica. Taj narod imao je blagostanje, snagu i uređen život, ali je, umjesto Allahu, činio sedždu Suncu. Za Sulejmana to nije bila sitna vijest. Nije se radilo samo o jednom dalekom narodu. Radilo se o istini i zabludi.
Sulejman nije odmah povjerovao bez provjere. To je još jedna njegova odlika. Nije donosio odluke naglo. Htio je utvrditi istinu. Zato je napisao pismo i poslao ga kraljici. U njemu je nije vrijeđao niti prijetio praznim riječima. Pozvao ju je da ne bude ohola i da dođe u pokornosti Allahu.
Kraljica od Sabe bila je pametna žena. Kada je pročitala pismo, nije prenaglila. Savjetovala se sa svojim uglednicima. Oni su joj ponudili silu, ali ona je shvatila da se pred njom ne nalazi običan vladar. Osjetila je da u svemu tome postoji nešto više od političke moći.
Pokušala je najprije poslati darove. To je bio način da vidi kakav je čovjek Sulejman. Mnogi vladari bi se obradovali poklonima, jer oni koji vole vlast često vole i sjaj bogatstva. Ali Sulejman nije bio od takvih. Kada su mu donijeli darove, pokazao je da mu nije stalo do onoga što ljudi skupljaju, nego do toga da se istina prizna i slijedi.
Kraljica pred istinom
Nakon što je shvatila da se ne radi o čovjeku kojeg može zadiviti bogatstvom, kraljica je odlučila doći Sulejmanu. Prije nego što je stigla, Sulejman je želio da joj pokaže kako Allah daje moć onome kome hoće. Upitao je ko može donijeti njezin prijestolje prije nego što ona stigne. Jedan snažan džin rekao je da to može učiniti, ali drugi, kojem je Allah dao posebno znanje, učinio je da prijestolje bude doneseno još brže.
Kada je Sulejman ugledao prijestolje pred sobom, nije rekao: „Pogledajte koliko sam moćan.“ Rekao je da je to iz Allahove dobrote, da vidi hoće li biti zahvalan ili nezahvalan. To je razlika između Allahovog poslanika i običnog silnika. Poslanik svaku blagodat vraća Allahu. Silnik je pripisuje sebi.
Kada je kraljica stigla, bila je suočena s nečim što nije mogla lako objasniti. Prepoznala je svoj prijestolje, ali je istovremeno shvatila da je ušla u prostor mudrosti i moći kakvu nikada ranije nije vidjela. Zatim je uvedena u dvoranu čiji je pod bio tako čist i sjajan da joj je izgledalo kao da je pred njom voda. Pomislila je da treba podići haljinu da ne zakorači u vodu, ali joj je rečeno da je to samo uglačano staklo.
U tom trenutku nije bila pobijeđena mačem ni silom, nego istinom koja joj je polako otvarala oči. Shvatila je da se ne nalazi pred običnim kraljem, nego pred Allahovim poslanikom. I tada je priznala da je dotad bila u zabludi i povjerovala u Allaha.
Najveća pobjeda nije kada nekoga pokoriš silom, nego kada njegovo srce prepozna istinu.
Vlast koja nije zavela srce
Sulejman, alejhi-s-selam, imao je ono o čemu mnogi ljudi sanjaju: vlast, bogatstvo, veliku vojsku i poslušnost kakvu drugi nisu imali. Ali najljepši dio njegove priče nije samo u tome što je imao mnogo. Najljepši dio je što ga to mnogo nije pokvarilo.
Postoje ljudi koji se promijene čim dobiju malu moć. Počnu misliti da su važniji od drugih, da imaju pravo gaziti tuđa osjećanja i da im sve pripada. Sulejman nije bio takav. On je svaku blagodat gledao kao ispit. Pitao se hoće li biti zahvalan ili nezahvalan. To je duboka misao. Nije se pitao samo šta ima, nego šta će s tim što ima.
Znao je da kraljevstvo ne traje vječno i da će i on jednoga dana stati pred Allaha bez vojske, bez prijestolja i bez sjaja ovoga svijeta. Zato je nastojao da ono što mu je dato koristi za dobro: za red, pravdu, širenje istine i pomoć ljudima.
Njegova priča zbog toga nije samo priča o neobičnim blagodatima. To je priča o zahvalnosti. Čovjek može imati malo pa da bude nezahvalan. Može imati mnogo pa da zaboravi Allaha. Ali najljepše je kada ima mnogo, a srce mu ostane ponizno.
Smrt koju nisu odmah primijetili
Pred kraj života Allah je htio ljudima pokazati još jednu veliku pouku. Sulejman, alejhi-s-selam, umro je dok je bio oslonjen na svoj štap. Džini, koji su radili teške poslove, nastavili su raditi ne znajući da je preselio. Mislili su da ih i dalje nadgleda i upravlja njima.
Tek kada je jedno malo stvorenje nagrizlo njegov štap i kada se njegovo tijelo srušilo, postalo je jasno da je odavno umro. Tada su džini shvatili da ne znaju skriveno, i da, da su znali, ne bi ostali tako dugo u poslu misleći da ih Sulejman posmatra.
U tome je bila velika pouka za ljude. Mnogi vole zamišljati da neka stvorenja znaju ono što je skriveno i što samo Allah zna. Ovaj događaj je jasno pokazao da skriveno znanje pripada samo Allahu. Čovjek može znati mnogo, može imati moć i razumijevanje kakvo drugi nemaju, ali ono što je skriveno u potpunosti zna samo Gospodar svjetova.
Pouka priče o Sulejmanu
Priča o Sulejmanu, alejhi-s-selam, jedna je od najljepših priča o vlasti, mudrosti i zahvalnosti. U njoj se vidi kako Allah nekome može dati mnogo, a da taj čovjek ipak ostane ponizan. U njoj se vidi kako prava moć nije u tome da se drugi dive tvojoj snazi, nego da tvoje srce ne zaboravi Onoga koji ti je tu snagu dao.
Djeca iz ove priče mogu naučiti da znanje treba povezati sa skromnošću. Mogu naučiti da nije sramota biti mali poput mrava ako si oprezan i mudar. Mogu naučiti da se istina širi mudrošću, a ne samo silom. Mogu naučiti i to da Allah vidi kako se odnosimo prema blagodatima koje imamo.
Najvažnije od svega, mogu naučiti da je najveća vrijednost čovjeka u tome da i kada dobije mnogo, ne zaboravi da je Allahov rob.
Pouka:
Što čovjek dobije više blagodati, to treba biti zahvalniji, ponizniji i pravedniji.
Zato je Sulejman, alejhi-s-selam, ostao zapamćen ne samo kao kralj velikog carstva, nego kao Allahov poslanik koji je moć nosio bez oholosti, znanje bez umišljenosti i vlast bez nepravde.